nedjelja, 9. kolovoza 2015.

Zrikavce nije briga



Sunce je u more palo,
stalo
daleko  na obzoru.
Zarumenilo se umorno.
Sumorno
pjeva vrabac na prozoru.

Baršunasti suton razliven,
proliven
spektar sutonskih boja.
Od nekud kreket žaba
razglaba
o komarcima bez broja.

Na pučini zaspalo Sunce,
vrhunce
planinske do neba zlati.
Otkalo ležaj kameni,
plameni,
dok galeba krik iz sna ga vrati.

Obojilo se nebo i more,
do zore
prepuno  purpura i indiga.
Zrikavci  svu noć zriču,
viču
da ih za sve to  nije briga!

A.Ć.

srijeda, 1. siječnja 2014.

Čestitka



     Sretnu Novu 2014. godinu te obilje zdravlja, mira i božjeg blagoslova želim svima! :)

subota, 7. prosinca 2013.

Ti nećeš slutiti kiše




Danas ću pisati o tebi.
Ti nećeš slutiti kiše,
ni vjetrove široke što ruše svjetove,
ni  bure olujne s tjeskobnih vrhova.
Nećeš osujetiti pjev jedne nezalutale ptice,
ni  lepet njenih umornih krila.
Proljeće će prolaziti pored tebe
a ti nećeš ubirati mirise plavih jutrenja,
prosutih  s  dviju nebeskih krijesnica
što bljesnuše  nebom davne jeseni.
Nećeš slutiti ništa.
A ja ću pisati o tebi.
Pored tebe će prolaziti oblaci
zapleteni u krošnje hodajućih čempresa,
a ti nećeš prepoznati  snjegove.
I oluje će bješnjeti.
A ja ću pisati o tebi.
Pisat ću o tebi sve dok u jednoj  od pahulja
ne obćutiš moje suze.

A.Ć.

subota, 9. ožujka 2013.

Kad bi razumjeti znao



                                          Misliš da  imaš sve, o kako krivo misliš,
                                          A zapravo raspadljivost držiš u ruci.
                                          Misliš da sve znaš i da si popio pamet
                                          Cijeloga svijeta,
                                          I da si usidren u sigurnoj luci.

                                          Živiš načela naopako, kao da si u pravu,
                                          A zapravo skrenuo si krivim smjerom.
                                          Odabrao si širu cestu i hodiš pohlepno
                                          Uzoholene glave,
                                          A ograničen si nemoći barijerom.

                                          O kad bi znao koliko si nemoćan i jadan
                                          Da ni svoje grješne noge ne hodaš,
                                          Klonule bi ti od svetog drhtaja i straha
                                          Još danas,
                                          I odlučio bi k'o Savao da Mu se podaš. 


                                                                         A.Ć.

nedjelja, 3. ožujka 2013.

Škrapa i val



Kad val poljubi škrapu
okiti je biserjem,
pa je opet poljubi, pa je ljubi i ljubi
jer prošao je jedan brod.
A onda naleti bura
 i škrapa se zakralji.
Briljantna joj se kruna
suncem ljeska u tisuću odsjaja,
čekajući mjesečinu.
Odjevena u čipku, prkosi zvjezdama
što nestaše  u šumnoj modrini
razvaljenog mora.  
I tako od iskona, val miluje škrapu 
a ona procvjeta karanfilom.

A.Ć.

četvrtak, 21. veljače 2013.

Euharistija



Danas ću Te ponijeti 
doma
u kolijevci svoga  
srca
i čvrsto zaključati 
ljubavlju
svoje postojanosti.
Bit ću tvrda 
stijena
koju oluje nadmoći
neće
 a Ti ćeš biti moj jedini
Bog
moj Isus
moj prijatelj
i moj brat.
Stanovat ćeš u mom domu.

A.Ć.

utorak, 5. veljače 2013.

Nebeska krijesnica



Od iskona sanjah svoj bijeli san.
I zvijezde u kosi. I haljinu satkanu od nebeskih zvijezda.
Sanjah svoj bijeli san jer te spoznah dok sunce se rađalo,
dok lastavice su dolazile i bajame se oblačile u rana proljeća,
dok nebo je bilo kristalnije i plavije od svakog neba
koje se ikada jutrom danilo, dok noći su bile snenije
i zvijezde dok zlatom su cvjetale.
I ubrah jednu jedne večeri... zvijezdu bijelog sna...
I posadih je na svoj dlan. I zatreperi.
A onda sam svoj bijeli san nehajno i bezvezno zgužvala
kao list otrgnutog papira
i bacila nasred puta da jesenje kiše padaju po njemu
i pišu naše nenapisane i nedosanjane zvijezde.
I dok su kiše pisale naše stranice,
ja sam kišila životom sva godišnja doba
i brojala uzaludne godine i od njih gradila nestvarnost na pijesku
do dolaska svake olujne stvarnosti
koja me budila iz sna.
I u budnosti... i što u budnosti...
Obavijala me jesenja magla, sura i stvarna,
stvarna kao suri kamen iznikao na putu kojim koračah,
i probijala me svojom ledenom oštricom do srži
sleđene od iščuđivanja nad stranicama 
koje je tijek okretao.
I slagale se tako izbrčkane stranice u jednu rasutu knjigu,
nikad dušom ukoričenu, nikad srcem napisanu, 
nad kojom je i sunce na zalazu znalo ispustiti po koju suzu suhu,
kapajući u sve uvale našeg djetinjstva, slažući kap po kap u sigu krute tjeskobe.
I često sa sjetom pokušavam ponovo satkati moj bijeli san,
koji više nije bijeli san nego java sivo satkana od nedosanjanog bijelog sna.
I što sad... što s nedosanjanim snom...
Prekrih zviježđe pepelom stvarnosti, zalupih vratima gorkog žala
i sve posložih u pretinac neostvarenosti pa krenuh u danas, 
ne obazirući  se za sobom na nebeske krijesnice
 koje je nebo nemilosrdno gasilo,
nadajući se da će među njima iščezti i moja zvijezda
što bila je zasjala mi na dlanu.
I nadah se...
Al' ona tinja, pa plamne, pa se ponovo ispod pepela pritaji,
pa žarne duboko bolno - toliko samo da se nikad ugasila nije.

A.Ć.