srijeda, 19. svibnja 2010.

Divlja ruža


















Negdje uz puteljak prema jednoj morskoj uvali na mom otoku
među suhozidima građenim ljubavlju jednog prošlog vremena
gdje tvrdi žuljevi skupljeni žubore u jednom malenom potoku
izrasla je kao spomen divlja ruža, na stijeni tvrđoj od kremena.

S borovima sjetno prebire po trudnim bivstvima večeri davnih
dok šipkove grančice zapliće u kristalnog neba oblake bijele
a more im svojim šapatom tihim došapće pregršt priča slavnih
dok lagano miluje od iskona procvjetale škrape tvrde, smjele.

Povjetarac se tiho zapliće u svježe opoje crvene, bijele i plave
i cijeliva kamenje iz kojih se ćute životi kao iz otvorenih knjiga
i dok se ledinom šulja tiho prebirući vlati rosom umivene trave
s trnjem na stijenju spominje se nekojih davnih tegoba i briga.

Procvala divlja ruža na kamenu ispranom od znoja, soli i kiše
uresila trnjem suhozide pa u spomen jednom vremenu miriše.

A.Ć.

Nema komentara:

Objavi komentar