petak, 18. lipnja 2010.

Pukotina života


Da mi se provući kroz pukotinu života
i pobjeći malo u radosti djetinjstva,
makar na jedan dan, na jedan jedini dan,
ali da to ne bude samo pusti nedosanjani san.

Zagrlila bih sve moje raspjevane ptice,
vrapce, grlice, kosa i lastavice...,
zagrlila bih more moje, bonace, oseke i plime,
proljeća rascvjetana, ljeta zlatna puna mjesečine,
jesenski kolorit i trsova plodove zrele,
bure slane s Velebita poslane, i ledene zime...
Napila bih se djetinjeg plavetnila nebeskog svoda,
uzela bih luni treptave zvijezde i medvjedića oba...

Da mi se provući kroz pukotinu života i pobjeći doma
materi u krilo, osjetiti ljubav i toplinu meku,
čuti njene riječi: - Janje moje milo...,
sjesti ocu na koljene i zagrlit ga snažno...
O, kako bi to, kako bi to lijepo bilo!

Ali sve je tlapnja, samo tlapnja živa...
Ostade mi samo pukotina.

A.Ć.




Nema komentara:

Objavi komentar