utorak, 20. srpnja 2010.

U kavezu, ptica

















Na poljanama rascvjetanog proljeća,
u svome razigranom jatu
cvrkutala je jedna ptica.
Letjela je visoko do neba, letjela,
i u oblacima snivala svoje
najljepše snove.

Snivala je ptičica, snivala milo
svoje najveće životne snove,
dok joj jednog dana zloća nečije pohlepe
nije slomila krilo.
U svojoj nemoći izbezumljene i ranjene ptice,
pomoći nije bilo.

Ukrali su je njenom jatu, ukrali su joj dušu
i snove,
zatvorili je u kavez nekakvog tuđeg života,
u neke turobne prostore nove.

I plakala je jadna ptica, plakala,
zatvorena u kavez nečijih ograničenih granica;
slomljenim krilom zatvorila se njene životne knjige
jedna velika stranica.

I plakala je jadna ptica, plakala,
gušila se u svojoj tjeskobi drugih svjetova,
poletjeti nije mogla jer je bila vezana
konopcima nekih tuđih grijehova.

Plakala je, plakala, u kavezu ptica...

A. Ć.

Nema komentara:

Objavi komentar