subota, 26. lipnja 2010.

Na izvoru dobre volje



Donijeh iz Međugorja rukovet mira i podijeliti ga želim svima, svima... I ljubavi pregršt donijeh i razdijeliti je želim da svatko barem zrnce ima... I bočicu nade i sve da bit će ljepše i bolje, ali uz Njega samo, natočih na izvoru dobre volje... Ufanja kaplje skupih dok zvjezdano nebo gledah... I sve to dobih, omotano u vjeru, za samo dolazak jedan... I dajem, dajem svima...

A.Ć.


*******************************************************************************

Gospina poruka od 25. lipnja 2010

''Draga djeco! S radošću vas sve pozivam živite moje poruke s radošću, samo tako moći ćete dječice biti bliže mome sinu. A ja vas želim sve voditi samo Njemu i u Njemu ćete naći pravi mir i radost vašega srca. Sve vas blagoslivljam i ljubim s neizmjernom ljubavlju. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu.''


petak, 25. lipnja 2010.

Igra sunca


















Odlazi tiho u smiraj dana zarumenjela na putu svom
ta žarka kugla zlatna koju na dlanu drži On.

Prostrti ležaj od baršuna - nebo se rumeni i zlati
iz postelje pobježe sunce, pobježe... pa se vrati...

U dugi dođe zlatom zasja, prospe se spektar u tren
ljubičasta nadvlada boje - prednjači odsjaj njen.

Pobježe sunce pa se vrati, zaigra nebesku igru u nizu...
pobježe sunce, u dugi zasja i dođe mi blizu, blizu...

Pokora, post i molitva ljubičastom rijekom poteče...
sunce se vrati na ležaj od svile tonući u lipanjsko veče.

Odlazi tiho u smiraj dana zarumenjela na putu svom
ta žarka kugla zlatna koju na dlanu drži On.

A.Ć.

***************************************************************************

Igru sunca, tu neobičnu pojavu koju su mnogi vidjeli u Međugorju,
pokušah nekako zapisati mada za to nema riječi... Meni se dogodila
25. lipnja 1996. g. oko 19.30 sati, za vrijeme Svete Mise...
Za sada toliko do - Kad nebo je dotaklo zemlju...

A danas, u o6.00 sati iz Grada, idemo u Međugorje... Radujem se...

petak, 18. lipnja 2010.

Pukotina života


Da mi se provući kroz pukotinu života
i pobjeći malo u radosti djetinjstva,
makar na jedan dan, na jedan jedini dan,
ali da to ne bude samo pusti nedosanjani san.

Zagrlila bih sve moje raspjevane ptice,
vrapce, grlice, kosa i lastavice...,
zagrlila bih more moje, bonace, oseke i plime,
proljeća rascvjetana, ljeta zlatna puna mjesečine,
jesenski kolorit i trsova plodove zrele,
bure slane s Velebita poslane, i ledene zime...
Napila bih se djetinjeg plavetnila nebeskog svoda,
uzela bih luni treptave zvijezde i medvjedića oba...

Da mi se provući kroz pukotinu života i pobjeći doma
materi u krilo, osjetiti ljubav i toplinu meku,
čuti njene riječi: - Janje moje milo...,
sjesti ocu na koljene i zagrlit ga snažno...
O, kako bi to, kako bi to lijepo bilo!

Ali sve je tlapnja, samo tlapnja živa...
Ostade mi samo pukotina.

A.Ć.




četvrtak, 10. lipnja 2010.

Rađanje na kamenom ležaju


















Lastavice su cvrkutom rascvalog proljeća ušle mi u san
dok se topli miris proljetnog jutra ulijevao kroz prozor
tiho je cvjetalo praskozorje i pretakalo modrinu u dan
i odjednom s istoka pozlatio se plavi baršunasti obzor.

Planina je prostrla kameni ležaj otkanim nitima zore
uzdigla se do neba da nježno primi osvit na prsa jedra
a s mekanim zagrljajem plavim budilo se usnulo more
iščekivajući snoplje zlata da uresi svoja umorna njedra.

Dok je ljubičasti noćurak izdašno grlio zadnjeg leptira
tišinom rosnom probijale se nečujno zraka po zraka
i dok se mirisi ruža splićali u raskošni buket opojnog mira
odjednom zasja u spektru boja rosna im kapljica svaka.

Pohvatah prizor u zjene snene dok budile me niti sunca
rađanjem zlatim na kamenom ležaju velebitskog vrhunca.

A.Ć.

petak, 4. lipnja 2010.

Kap


















Tko sam ja da mogu reći da Te nema
kad si svud oko mene i u meni Te ima
kad sam kapljica rose
koja se rađanjem sunca nestati sprema
kad sam list trešnje koji pod jesenskim olovnim
oblacima treperi od straha
pred spuštanjem mraka
ili pak neka livadna travka
koja će biti pokošena prije nekog sumraka.

Tko sam ja da mogu reći da Te nema
kad Te vidim u svakom rađanju dana
u treperenju nebeskih zvijezda
u ariji koju dišem
u stihovima koje pišem
kad znam da mi bez Tebe nema života.

Tko sam ja da mogu reći da Te nema
kad si Ti ljubav, sama ljepota
kad Te vidim u čovjeku svakom
u krilima ptica dok plove zrakom
na livadi rascvjetanoj, u mirisnom cvijetu
kad sam mala kap koju je Tvoja Riječ
kapnula u ovaj svijet.

Tko sam ja da Ti ne bi vjerovala
kad si Put i Istina živa
kad si svud oko mene i u meni Te ima.

Tko sam ja!

A.Ć.