subota, 18. rujna 2010.

Sunce života


Kroz trnja i drače
odistok sine,
zablišti s visine
jako,
najjače...
Šalje toplinu, ruke mi pruža,
milosti nudi,
iz usnulosti duše me zove,
i budi.
Milosne zrake
pune puncate ljubavi
žarke...

Na svakoj zraki čitan
di piše -
dođi, ne brini, sve mi pridaj
i da' ću ti puno
više!
Otvori oči duše snene,
gledaj u mene,
i ne brini se, ne brini!

Pospane duše u svojoj bijedi
gledan škapulati koju
zraku,
napiti je se do mile volje
da bude Svitlost
na mon putu,
da ne zalutan u škurini.

Jedna je zraka srce mi
takla,
razbi se oklop kaj od cakla!

Zasvitlilo Sunce sa visine
pa me grije
nježno, sve nježnije;
na rukan me nosi,
rasvitljiva,
privija na prsa
pa mi šapće, piva -
ti si moje stvore drago,
za tebe san umra i USKRSA.

A.Ć.




četvrtak, 9. rujna 2010.

Razbacane misli


večeras ne mogu pohvatati misli
razbacane su između stihova kao krhotine
neke neodređene nematerije

pokušavam ih skupiti i ukalupiti ali mi bježe
i već sam umorna od zamahivanja u prazno

a moje misli nemirne i umorne od mene
skupe na svojstven način same sebe
i sroče se u stih

A. Ć.