petak, 21. siječnja 2011.

U kužini


Zimsko je vrime, misec je sičanj, puše fortuna bura i diže sve u lagum. Velebit je vas u dimu, a Gornje more se zapinilo pari kaj da je puno janjcov.
Suta je. Mate je nalila petrolja u sviću, lipo izlustrala tub tako da je skršila komad karte od novin pa vretenon vrtila, vrtila sve dok ni zasja kaj suza. Bila je to svića broj jedanajest i svitlila je kaj petromas.
Otac je dovuka karijolu drv, poslagaja u kašetu kraj špahera, i dobro naložija. Zakvešta je škure da ih vitrina ne otepe, a i da manje sviri na balkun. Bilo je lipo teplo, a kužinon se širija miris vrućega kruva ispod cripnje što ga je mate neton bila donila s komina.
''Dica, noćas će zec tražiti mate!'' - govorija je ćaća.
''A zašto?''- dica će u glas.
''Da bi ga zgrijala...'' - rekla je mate parićivajući večeru.
Poslin večere i razgovaranja svaki se uvatija svoga posla. Mate je napunila žerave u sumprež i razmavala se š njin po kužini da se dobro razgori a unda je puno sumpreživala, parićivala je i robu za u crkvu.
Ćaća se smistija na katridu za sto, upalija radio, i pisaja knjigu didu i babi u Navijorku. Dica su privrćala svoje libre, i jedno drugo škljovali kaj kokoše. Ćaća bi se kadikad javija smijuljući se: ''Mučite, nemojte da raspašen tarkiju.'' A dici je to bilo čudo smišno...
Mate je prije spavanja sa sviman molila Boga, a unda su se spremili leći.
''Ala, gremo u krpe!'' - reka je ćaća.
U špaheru je pucketala vatra, a bura je i dalje puvala, fortuna bura, i dizala sve u lagum.

A.Ć.


***********************

Ovo je crtica iz mog prekrasnog djetinjstva s mojim predivnim roditeljima i dva brata, a kasnije i s bakom kad se vratila iz NY, koga se uvijek rado sjećam s radošću. Napisana je prije šest godina kad je umrla moja mama, kad sam se osjećala kao invalid, kao da sam ostala bez pola sebe.
A onda mi je postalo i kristalno jasno kako nismo svijesni koliko smo bogati dok imamo roditelje, tek postajemo svijesni koliko smo osiromašeni kad ih više nemamo. Ja vjerujem da su moji mama i tata u nebu pa više nisam tako puno tužna; i da mole za mene.

Broj komentara: 7:

  1. Prekrasno napisano, vratila si me u neke dane koji su prošli a vezani su za baku i djeda u Dalmaciji. Njih više nema ali ostale su lijepe uspomene koje žive duboko u meni.
    Pusa draga.

    OdgovoriIzbriši
  2. Da, draga Zondra, u pravu si, uspomene na drage ljude stalno žive!
    Hvala na lijepom komentaru!
    Veliki pozdrav.

    OdgovoriIzbriši
  3. Uvijek sam se divila ljudima koji znaju pronaći prave riječi za svoje misli. Iako mislim i osjećam neke stvari kao možda i ti nikada to ne bi znala tako opisati.
    Zato imaš jednu nagradu koja te čeka na mom blogu.
    Pozdrav

    OdgovoriIzbriši
  4. Hvala Karmen, baš si me razveselila!

    OdgovoriIzbriši
  5. Budi sigurna da jesu, strašno boli, ali manje kad se sjetiš njihovih riječi, običaja i svega što ide uz to. Moj pomorac plovi s onkraj nebeskog oceana, ali je tu, pored mene i mog supruga, i javi mi se kroz moje misli svojim komiškim dijalektom, i takvim ili sličnim izrazima iz njegova djetinjstva, koje i ja ponekad koristim, nakon što sam nešto obavila ili moram obaviti, tako i sada uz popodnevnu kavu sam obavila šetnju po parohiji bloga, kako to kaže draga Nena, i ni fajdi tuko me poć mužu tiramolu (patent) na brageše gambijat(ovo je istarski izraz za pantalone i zamijenit). Jedon veli bušić. Loredana

    OdgovoriIzbriši
  6. Prekrasna crtica. Izgleda da svatko od nas u svom srcu ima takve djeliće prošlosti, koji su se izgubili u vrtlogu vremena a dragih ljudi iz tih priča više nema - i tada shvatiš da je pisanje jedini način da ponovno oživiš izgubljeno vrijeme.

    OdgovoriIzbriši