četvrtak, 31. svibnja 2012.

Ćakulone



Pod staron smokvon
kaj pod lumbrelon
sidile su i šapurale,
mrmoljale,
brontulale,
sve vidile i sve znale
i sve u glavi sinđelale.

Po žepin su karamele držale
i šempre se mašale.
A da in zubi ne valjaju!

Kud je no Jure otkaleštraja
ma ni ćaćii vrta iskopa...
Kuda je Ane po voj žegi
digla glavinu
ma ni počupala travinu...

Znaš, mala Josina je sinoć
u suncu salazu,
nigdin odlenpurala,
nis čula kad se vrnula
obladaja me jadnu san,
ma neće mi vancati drugi dan!
_ _ _ _

Sestro mila, boli vode,
štrica nunde,
prisiklo me priko lebar,
zamantalo mi se sprida,
odnese me u bandu,
napregla me materina...

Is kuće se barba Šime javija:
'Ma vas ni jezik zabolija! '

A.Ć.


***************************************************************

ćakulone - one koje ogovaraju
lumbrelon (lumbrela) - suncobranom (u ovom slučaju)
šapurale (šapurati) - šaptale
mrmoljale (mrmoljati) - mrmljale
brontulale (brontulati) - brundale, prigovarale
sinđelale (sinđelati) - dobro učvrstile
šempre - često
otkaleštraja (otkaleštrati) - otišao
digla glavinu (dignuti glavinu) - kad neko (po nečijem mišljenju) ide negdje bez nekog razloga
odlenpurala (odlenpurati) - žustro otišla
vancati - promaknuti oku ili uhu
vode - ovdje
nunde - ondje
lebar (lebra) - rebara
zamantalo (zamantati) - zamaglilo pred očima
sprida - sprijeda
bandu (banda) - stranu
napregla (napregnuti) -
materina - želučane tegobe (žgaravica)

*********************************************

Ljetno je doba. Poslije ručka, kod nas u Dalmaciji kad zaprži vrućina i fjaka uhvati, malo tko da se ne ode malo odmoriti, pa tako i barba Šime. Prozor od njegove sobe gledao je u dvorište gdje je bila velika, stara smokva sa dubokim hladom a ispod smokve stolić i nekoliko stolaca. Kao po pravilu svakoga dana kad barba Šime ode leći, skupile bi se nekolike susjede na ćakulu. Bilo bi to najprije s prigušenim tonom ali bi se najčešće u svojoj žustrini zaboravile pa bi šaputanje prešlo u kreketanje. Znao bi se on iz sobe javiti s pokojom primjedbom, ali njima bi to kroz jedno uho ušlo, kroz drugo izašlo pa bi svaki dan bila uvijek ista ako ne i gora priča. Jednoga popodneva zapjeva barba Šime iz sobe neku prostu pjesmu (Bože mu prosti)... E, to ih je malo zasramilo pa se one lijepo skupiše bez riječi i odoše...
Ne sjećam se koliko su bile izdržale bez 'dubokog hlada'...