utorak, 5. veljače 2013.

Nebeska krijesnica



Od iskona sanjah svoj bijeli san.
I zvijezde u kosi. I haljinu satkanu od nebeskih zvijezda.
Sanjah svoj bijeli san jer te spoznah dok sunce se rađalo,
dok lastavice su dolazile i bajame se oblačile u rana proljeća,
dok nebo je bilo kristalnije i plavije od svakog neba
koje se ikada jutrom danilo, dok noći su bile snenije
i zvijezde dok zlatom su cvjetale.
I ubrah jednu jedne večeri... zvijezdu bijelog sna...
I posadih je na svoj dlan. I zatreperi.
A onda sam svoj bijeli san nehajno i bezvezno zgužvala
kao list otrgnutog papira
i bacila nasred puta da jesenje kiše padaju po njemu
i pišu naše nenapisane i nedosanjane zvijezde.
I dok su kiše pisale naše stranice,
ja sam kišila životom sva godišnja doba
i brojala uzaludne godine i od njih gradila nestvarnost na pijesku
do dolaska svake olujne stvarnosti
koja me budila iz sna.
I u budnosti... i što u budnosti...
Obavijala me jesenja magla, sura i stvarna,
stvarna kao suri kamen iznikao na putu kojim koračah,
i probijala me svojom ledenom oštricom do srži
sleđene od iščuđivanja nad stranicama 
koje je tijek okretao.
I slagale se tako izbrčkane stranice u jednu rasutu knjigu,
nikad dušom ukoričenu, nikad srcem napisanu, 
nad kojom je i sunce na zalazu znalo ispustiti po koju suzu suhu,
kapajući u sve uvale našeg djetinjstva, slažući kap po kap u sigu krute tjeskobe.
I često sa sjetom pokušavam ponovo satkati moj bijeli san,
koji više nije bijeli san nego java sivo satkana od nedosanjanog bijelog sna.
I što sad... što s nedosanjanim snom...
Prekrih zviježđe pepelom stvarnosti, zalupih vratima gorkog žala
i sve posložih u pretinac neostvarenosti pa krenuh u danas, 
ne obazirući  se za sobom na nebeske krijesnice
 koje je nebo nemilosrdno gasilo,
nadajući se da će među njima iščezti i moja zvijezda
što bila je zasjala mi na dlanu.
I nadah se...
Al' ona tinja, pa plamne, pa se ponovo ispod pepela pritaji,
pa žarne duboko bolno - toliko samo da se nikad ugasila nije.

A.Ć.



Broj komentara: 8:

  1. Doista je pravi talenat sa ovoliko lijepih rijeci na jednom mjestu, docarati igru emocija u necijoj dusi.. Predivno Ankice!

    OdgovoriIzbriši
  2. Osta ja bez riči...
    I ja se pitan kako je moguće toliko emocija ugurat u jednu pismu,život pretvorit u stihove...kako je moguće napisat nešto ovakvo, osobno, a opet da svatko ko pročita pomisli kada je to baš pisano iz njegove duše...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Eeee, da, život kao i mašta daju napisati svašta...

      Izbriši
  3. Emocije su uzburkane kao valovi mora i tvoje poezije.

    OdgovoriIzbriši
  4. Una poesia sublime...
    Grazie Annika!
    Un dolce abbraccio.
    Ciao:)
    Luci@

    OdgovoriIzbriši