četvrtak, 21. veljače 2013.

Euharistija



Danas ću Te ponijeti 
doma
u kolijevci svoga  
srca
i čvrsto zaključati 
ljubavlju
svoje postojanosti.
Bit ću tvrda 
stijena
koju oluje nadmoći
neće
 a Ti ćeš biti moj jedini
Bog
moj Isus
moj prijatelj
i moj brat.
Stanovat ćeš u mom domu.

A.Ć.

utorak, 5. veljače 2013.

Nebeska krijesnica



Od iskona sanjah svoj bijeli san.
I zvijezde u kosi. I haljinu satkanu od nebeskih zvijezda.
Sanjah svoj bijeli san jer te spoznah dok sunce se rađalo,
dok lastavice su dolazile i bajame se oblačile u rana proljeća,
dok nebo je bilo kristalnije i plavije od svakog neba
koje se ikada jutrom danilo, dok noći su bile snenije
i zvijezde dok zlatom su cvjetale.
I ubrah jednu jedne večeri... zvijezdu bijelog sna...
I posadih je na svoj dlan. I zatreperi.
A onda sam svoj bijeli san nehajno i bezvezno zgužvala
kao list otrgnutog papira
i bacila nasred puta da jesenje kiše padaju po njemu
i pišu naše nenapisane i nedosanjane zvijezde.
I dok su kiše pisale naše stranice,
ja sam kišila životom sva godišnja doba
i brojala uzaludne godine i od njih gradila nestvarnost na pijesku
do dolaska svake olujne stvarnosti
koja me budila iz sna.
I u budnosti... i što u budnosti...
Obavijala me jesenja magla, sura i stvarna,
stvarna kao suri kamen iznikao na putu kojim koračah,
i probijala me svojom ledenom oštricom do srži
sleđene od iščuđivanja nad stranicama 
koje je tijek okretao.
I slagale se tako izbrčkane stranice u jednu rasutu knjigu,
nikad dušom ukoričenu, nikad srcem napisanu, 
nad kojom je i sunce na zalazu znalo ispustiti po koju suzu suhu,
kapajući u sve uvale našeg djetinjstva, slažući kap po kap u sigu krute tjeskobe.
I često sa sjetom pokušavam ponovo satkati moj bijeli san,
koji više nije bijeli san nego java sivo satkana od nedosanjanog bijelog sna.
I što sad... što s nedosanjanim snom...
Prekrih zviježđe pepelom stvarnosti, zalupih vratima gorkog žala
i sve posložih u pretinac neostvarenosti pa krenuh u danas, 
ne obazirući  se za sobom na nebeske krijesnice
 koje je nebo nemilosrdno gasilo,
nadajući se da će među njima iščezti i moja zvijezda
što bila je zasjala mi na dlanu.
I nadah se...
Al' ona tinja, pa plamne, pa se ponovo ispod pepela pritaji,
pa žarne duboko bolno - toliko samo da se nikad ugasila nije.

A.Ć.